infopix.hr

Krvave odore u garaži i izrešetan bijeli golf pred policijskom stanicom u Vukovaru slike su koje su se urezale u sjećanje pripadnika slavonskobrodske Specijalne jedinice policije „Šimini anđeli pakla“. Bilo je to prvo što su vidjeli kada su već 2. svibnja 1991. godine, u večernjim satima stigli u Vukovar u čijoj je obrani poginulo šest njihovih suboraca.

Nama je rat počeo 2. svibnja

- Nekome je rat u Vukovaru počeo 15. srpnja, nekome 15. kolovoza, a nekom 15. rujna. Nama, našoj postrojbi, počeo je 2. svibnja dolaskom u Vukovar nakon ubojstva policajaca u Borovom Selu – prisjetio se Ladislav Ostopanj Laci, koji je bio pomoćnik zapovjednika Stjepanu Vukoviću i Šimi Đamiću, a nakon odlaska Đamića u mirovinu i sam je postao ratni zapovjednik. (Članak se nastavlja ispod fotografije)

Foto: Arhiva Udruge SJP "Šimini anđeli pakla"

Sjećanje na taj dan još uvijek je svježe bez obzira na godine koje su prošle. Ljudstvo koje je tada tvorilo jedinicu došlo je u policiju u listopadu 1990. s namjerom, kako su nam ispričali naši sugovornici, da se od njih napravi specijalna postrojba. U Slavonskom Brodu osnovana su dva, a po jedan vod u Novoj Gradiški i Požegi.

- Naše prvo okupljalište bio je Centar za predvojničku obuku na Jelasu, no obuka nije baš puno trajala jer je već 2. svibnja 1991. godine stigla obavijest da se krene za Vukovar. Sjećam se da je taj dan normalno tekla obuka i odjednom je stigla zapovijed da odmah idemo kući, uzmemo najnužnije i što brže se vratimo u bazu. Nitko nam nije govorio o tome što se događa. Na brzinu smo se okupili i tada je iz Policijske uprave Slavonski Brod poslano 120 specijalaca i još sto pripadnika temeljne policije koji su prvo stigli u Vinkovce, a onda, tog istog 2. svibnja, u večernjim satima stižemo i u policijsku stanicu u Vukovaru - prisjetio se Davorin Hrkač pripadnik SJP „Šimini anđeli pakla“, dodavši kako je scena koja ih je zatekla u Vukovaru nešto što će svi oni koji su tamo stigli pamtiti do kraja života. (Članak se nastavlja ispod fotografije)

Foto: Arhiva Udruge SJP "Šimini anđeli pakla"

Brođani su stekli veliko povjerenje građana i policajaca u Vukovaru

- Krvave odore policajaca, izrešetani bijeli golf kojim su dvojica policajca pobjegli iz Borova Sela, činjenica da je ubijeno 12 policajaca u jednom danu nešto je što se ne zaboravlja. – kazao je Hrkač dodavši kako su odmah po dolasku u Vukovar brodski policajci preuzeli dužnosti osiguranja vitalnih objekata u gradu poput Vodotornja i Silosa, išli su u ophodnje, osiguravali bolnicu u kojoj su bili ranjeni iz Borova Sela. - Tu smo, svojom profesionalnošću i predanošću poslu koju smo tada pokazali, stekli veliko povjerenje građana i policajaca u Vukovaru. – dodao je Hrkač.

U policijskoj postaji u Vukovaru, gdje su bili smješteni i gdje su i spavali, ostaju do 12. svibnja kada se prebacuju u Hotel Dunav koji ostaje njihova baza sve do 25. rujna kada napuštaju Vukovar. U tom su razdoblju dali nemjerljiv doprinos obrani Grada Heroja. (Članak se nastavlja ispod fotografije)

Foto: Arhiva Udruge SJP "Šimini anđeli pakla"

Mi se nismo nametali

To što se njihova uloga u obrani ne spominje često u javnosti ne smeta im previše.

- Mi smo otišli u petom mjesecu i sudjelovali smo u prvoj akciji u Borovom naselju. Šestorica naših kolega su dala živote u borbama u Vukovaru. Mi se nismo nametali. Naši dečki su se pokazali na terenu, na bojištima, u borbama,... o tome, za razliku od drugih, nismo puno pričali. Mi smo djelovali – kratko govori Ivica Prskalo, pripadnik „Šiminih anđela pakla“ i aktualni predsjednik istoimene udruge u čijim smo se prostorima na Poloju i našli kako bi evocirali uspomene na te dane koji su bili teški, ali i puni ponosa i slave.

Nekada golobradi mladići, danas ozbiljni muškarci, teško progovaraju o tim danima. Sjećanja žive u njima, ali kažu njihova djela trebaju govoriti više o njima nego oni.

Došli su dati krv, a zatekli poginule suborce

- Sjećanja su teška. Nikada neću zaboraviti kad su nas zbog manjka zvali da dođemo dati krv. Kolega i ja smo došli pred bolnicu i tamo vidjeli da na nosilima mrtvi leže Ratko Brico i Goran Adrić, koji su poginuli na Mitnici. I Legija pokraj njih. Slike naših poginulih kolega su sjećanja koja nikad ne nestaju. – s tugom u glasu zbog izgubljenih suboraca prisjetio se Prskalo, dodajući kako je prvi njihov poginuli suborac u Vukovaru, na Trpinjskoj cesti, bio Željko Kucjenić. On je život izgubio 26. kolovoza 1991. godine.

Na Trpinjskoj cesti tih kolovoških dana ranjen je i Ivan Vrljić Kinez, koji je nakon glinskog ratišta ostavio trudnu suprugu i dvoje djece i 13. kolovoza stigao u Vukovar.

- Dan prije mog ranjavanja, 25. kolovoza bio je jedan žešći minobacački napad. Stigla je vijest da se tu večer planira napad na Vukovar iz svih smjerova, a posebice s Trpinjske ceste. Mi smo tu noć raspoređeni na Trpinjsku cestu. Bilo nas je šest u jednoj kući. U zoru 26. kolovoza, krenuli su prvi plotuni. Išlo je sve preko nas prema gradu. Nama je bilo strašno to slušati, a pitali smo se kako li je tek onima koji su u gradu. Pokojni Ratko Brico bio je preko ceste i dao nam je znak da se povlačimo što smo i učinili kad nam je kazao da se povukla i trojka s ručnim bacačem koja je bila ispred nas, a u kojoj je bio i moj šogor Zlatko Lucić. Tutnjava je bila sve bliže i bliže. Povlačimo se do dva vojna vozila, od kojih je jedan bio pun municije. Pokojni Brico je sjeo u njega i vratio se sa Zlatkom natrag s ručnim bacačem. – suzdržavajući emocije prisjeća se Kinez trenutaka koji su mu promijenili život.

Mislio sam da sam jedini preživio

Odlučili su gađati tenkove koji su bili na oko 150 metara udaljenosti. Pucao je Ratko Brico, a kad se razišao dim vidjeli su da je granata prošla između BOV i tenka 84.

- Znam da je pokojni Brico rekao: „Bježimo sad će vratiti“. Nakon toga budim se sa zvonjavom u ušima. Mislio sam da sam jedini preživio. A onda čujem kako netko hoda po cigli. Dolazi Patak i kaže mi „Kinez dobio si“. Oba su mi oka bila ozlijeđena, pod granatama su me nosili, a onda mi je pokojni Brico skinuo pancirku i šljem da budem lakši i stavio me na leđa do nekog automobila čijeg su vozača prisilili da me doveze do bolnice. Kad su me stavili na kolica izgubio sam svijest. U bolnici sam saznao da je Kucjenić poginuo. On je bio pokraj mene. – priča Kinez koji je zadobio teške ozlijede očiju i noge zbog čega je kukuruznim putem izvučen za Osijek pa za Zagreb. A onda na liječenje i oporavak.

Sjećanja na dane u kojima su se gubili životi, u kojima su ranjavani - teška su i bolna. No, nisu samo slike stradavanja njih i njihovih suboraca one koje im izazivaju žal i bol na svaki spomen Vukovara. Tu su i Vukovarci i njihova patnja s kojom su se suživjeli i duboko je osjećali tražeći načina da im pomognu, koliko toliko, olakšati te teške dane u kojima je život bilo tako lako izgubiti.

Te žene, djeca, starci... bili su gladni

- Slike civila koji su bili s nama možda su i najteže. Kada smo došli u petom mjesecu i kad smo vidjeli te žene i djecu, starce, u poderanoj odjeći, uplašene...to je bilo strašno – prisjetio se Prskalo. – Ljudi koje smo zatekli kod atomskog skloništa bili su gladni – nadodaje Laci. – Imali su konzervi i nešto suhe hrane, ali bili su gladni. Netko je tada rekao da u nečijem dvorištu ima tele pa smo otišli po njega i kuhalo se kako bi se ti ljudi nahranili. Mi smo se u turnusima mijenjali. Kada smo prvi puta odlazili, jer smo morali zamijeniti šarene s plavim odorama, ljudi su se okupili na parkingu ispred hotela Dunav i plakali su te govorili što će sada kad mi odemo. Nisu znali da ćemo se vratiti. A jesmo i bili smo jedna konstanta u Vukovaru – prisjetio se Laci.

Išli su Brođani prema Tovarniku, Iloku, Berku. U Sotinu su, kažu, kolonu tenkova zaustavili s jednim ručnim bacačem i nekoliko tromblona. (Članak se nastavlja ispod fotografije)

Foto: Arhiva Udruge SJP "Šimini anđeli pakla"

Nismo osjećali strah. Imali smo ogromno srce koje nas je vodilo.

- U Sotinu je nas 30 s jednim RBR-om i dvije ili tri rakete stalo pred njihovu cijelu protuoklopnu tenkovsku brigadu. Nama zapovjednik viče da se sakrijemo da oni ne vide koliko nas je, jer su imali više oklopnjaka nego što je nas bilo. Ali mi straha nismo imali. Imali smo srce. Ogromno. Veliko. Tada nismo strah osjećali, mahom smo bili balavi. Ja nisam imao ni pune 22 godine. Nosilo nas je nešto što je teško objasniti riječima. Svi smo bili kao jedan – kazao je Predrag Dabić pripadnik SJP „ŠAP“.

U tom okršaju kod Sotina, Brođani su uz pomoć domaćih civila i autobusa koji su oni prepriječili - zaustavili tenkove JNA. No, stigla je zapovijed, kaže Ostopanj, da ih se mora pustiti prema vojarni koja je time, ističe, „dobila tu snagu da je onda kasnije mogla po gradu raditi što je htjela“. (Članak se nastavlja ispod fotografije)

Foto: Arhiva Udruge SJP "Šimini anđeli pakla"

Euforija zbog tenkova

I dok taj trenutak puštanja ostavlja gorak okus u ustima, jedan drugi, kaže, nikada neće zaboraviti.

- Došla je informacija da dolazi 30 tenkova iz Broda. Ležao sam u bolnici ranjen. Vijest je dočekana s oduševljenjem, a onda je u cijeloj priči došao jedan tenk s velikom hrvatskom zastavom. Stjepan Vuković, naš prvi zapovjednik, sudjelovao je u pokušaju proboja od Bogdanovaca i s tim jednim tenkom je došao u Vukovar pred policijsku upravu....Tu euforiju koja je zavladala u bolnici trebalo je doživjeti. Tko god je mogao stati na noge ustao je i tražio oružje da se ide u borbu. Toliko je taj tenk pozitivno utjecao. To je ono što ostane vječno u sjećanju, ta nemoć koja ti da elan s jednim takvim malim impulsom toliko velike snage – prisjetio se Ostopanj.

Anto Jurić uništio je prvi tenk u Vukovaru

Puno su toga Brođani odradili u obrani Vukovara. Ostavili su na bojištu srce i odradili stvari za koje mnogi i ne znaju. Malo tko ne zna za groblje tenkova, ali ih manje zna da je prvi tenk na tom groblju „sahranio“ Brođanin. – Anto Jurić, moj kum, ga je uništio. Dužio je RPG. Kako mi je ispričao njemu je Marko Babić rekao: Ante pucaj, i on je „okinuo“. Kad se digla prašina svi su slavili. Pred njima je bio pogođen tenk s raznesenom kupolom. Bio je to prvi uništeni tenk u Vukovaru, početak groblja tenkova – ispričao je Prskalo. (Članak se nastavlja ispod fotografije)

Foto: Arhiva Udruge SJP "Šimini anđeli pakla"

Otišli su 25. rujna 1991., ali se svake godine vraćaju u Vukovar

On i njegovi suborci davali su sve od sebe da obrane Vukovar. Nažalost, nada da će u tome uspjeti rasplinula se sredinom rujna.

- Bio je 14. rujna 1991.. Bili smo na Mitnici u dijelu prema Sajmištu. Gledali smo dio Sajmišta prema vojarni. Taj dan je bio pakao. Gorjele su kuće, šest sati niste mogli ni smjeli nos pomoliti van i taj dan je suštinski palo Sajmište do tadašnje Ulice Ognjena Price. Kasnije kad sam istraživao dokumentaciju saznao sam da je taj pravac napadala 453. mehanizirana brigada iz Sremske Mitrovice. Tada su se spojile snage iz Negoslavaca sa snagama u vojarni i taj naš bok je stalno tukao vjerojatno taj oklopni bataljun iz te 453. mehanizirane brigade. Nas je stalno držao zakovanima tako da se nismo mogli prebaciti u Sajmište i pokušati pomoći na drugoj strani. Tu se moglo vidjeti da neće biti dobro – ispričao je Hrkač, dodavši da su Brođani 25. rujna 1991. godine, kukuruznim putem, povučeni iz Vukovara, a na Mitnici ih je zamijenio HOS.

U Vukovar se vraćaju, kažu, svake obljetnice.

On je prvi puta stigao još 1998. godine, nakon mirne reintegracije. Slike napuštenog i zapuštenog grada bile su jednako bolne kao i one ratne. Danas je, kažu, nešto lakše.

– Susretnemo se sa starim suborcima. Prisjetimo se tih dana. Popričamo. I bude lakše. – dodaje Prskalo koji je i ove godine na obljetnici u Vukovaru.

Emocije i osjećaji su ti koji njima vladaju na svaku godišnjicu.

– Jeza me obuzme svake godine kada se prisjetim tog zla koje je zadesilo sve te civile. Mi tada nismo imali vremena ni za strah ni za puno razgovora, ali danas kad dođu ovi dani emocije nas preplave. – dodaje Andrija Blažević, naglašavajući kako su, odlazeći iz Vukovara, postali svjesni kakva sudbina čeka grad koji su branili srcem i mladošću.

Skromno, samozatajno ali hrabro, ne zaboravljajući pri tome niti u jednom trenutku zadatak koji im je dao zapovjednik Đamić, a koji se odnosio na to da niti jednog ranjenika ni mrtvog ne smiju ostaviti neprijatelju. – Zahvaljujući tome, kad smo odlazili iz Vukovara, iznijeli smo i tijela naših Adrića i Brice. Da nismo, tko zna bi li im tijela i danas bila pronađena – kazao je Dabić dodajući da je i zbog toga nužno da se istina o Vukovaru pronosi. (Članak se nastavlja ispod fotografije)

Foto: Arhiva Udruge SJP "Šimini anđeli pakla"

Da se ne zaboravi, ali i ne ponovi

Pričaju, govore nam ovi prekaljeni borci dječačkog srca, o tim danima svojoj djeci, pričat će i svojim unucima. Da se zna što je, kada, kako i zbog koga bilo. Da se ne zaboravi, ali i ne ponovi.

U borbi protiv zaborava svoje će mjesto naći i monografija koju priprema Hrkač, a u kojoj će se naći relevantne činjenice o 77 Brođana koji su branili grad na Dunavu. Njih šestorica: Željko Kucjenić, Goran Adrić, Ratko Brico, Adam Pavičić, Mato Živić i Tomislav Vinković ostavili su svoje živote na Trpinjskoj cesti, Mitnici, u Marincima.

Vukovarci koji su tih mjeseci proživljavali pakao dobro znaju što su za njih značili pripadnici „Šiminih anđela pakla“, a kada monografija bude gotova znat će i drugi. Do tada istinu će svjedočiti pričom ovi nekada golobradi mladići, samozatajni junaci obrane Vukovara.

Foto: Infopix i arhiva Udruge SJP "Šimini anđeli pakla"

I to nije sve! Pogledajte još...

"Svaka potpora je i više nego potrebna i značajna."

Brodsko-posavska županija redovito provodi Program javnih potreba u kulturi.