infopix.hr

Nakon obitelji ovo je moja najveća ljubav. Riječi su to Milana Vitasa iz Trnjana koji se bavi uzgojem voća i tradicijskom proizvodnjom voćnih rakija.

A sve je krenulo nekih četiri desetljeća ranije kada se na uzgoj voća odlučio njegov otac. – Bilo je to vrijeme kada je otac još radio u firmi a u voćnjak dolazio poslije posla na rekreaciju, vrijeme kad smo sestra i ja tu odrastali, a mama bila stup i najveći zaljubljenik u voće. Svi zajedeno uz pomoć djeda pokrenuli smo tu priču koja je nastavljena OPG-om, a onda prije 21 godinu obrtom za proizvodnju voćnih rakija – započeo je svoju priču Milan.

Rakije proizvodi od voća iz vlastitih gotovo četiri tisuće stabala voćki koje su posađene na pet tabli voćnjaka ukupne površine 5,27 hektara. Ili kako bi u Slavoniji kazalo gotovo deset jutara pod voćem, dodaje Milan. A ima tu svega. Dunja, šljiva, kruška, jabuka, nešto marelica.

Vidjevši da stanje u poljoprivredi, a time i u voćarstvu nije baš najidealnije Milan, koji je i sam završio agronomiju, na vrijeme shvatio da u voćarstvu bez prerađivačkih kapaciteta nema zapravo opstanka.

- U voćarstvu pogotovo, ali mislim i kompletno u hrvatskoj poljoprivredi, ako nema finalnog proizvoda, bez obzira govorimo li o svinjogojstvu i mesnim prerađevinama, ili mliječnoj industriji sa sirevima, do nas s rakijama - smatram da je sirovina prejeftina da bi se nju prodavalo. Nužno je ići na preradu jer kad tržištu ponudite ovako prerađeno ipak se može koliko toliko pristojno živjeti. – pojašnjava Milan, dok u voćnjaku u kojem je 2000. zasadio kruške orezuje izbojaka iz korijenovog sustava kako bi voćka imala bolju kondiciju.

Jer voćke su već „pokošene“ prošlogodišnjom sušom koja je, kako je pojasnio dovela do toga da će ove godine urod biti jako loš.

- Uvijek kažem da prošla godina pravi ovu. A prošla je ove godine donijela odlične mladice, no „pobrala“ je plod. Ove godine, ja sam gotovo siguran, iako su to podatci koji nisu sto posto točni jer pod ovim lišćem skrivaju se još uvijek zelenkasti plodovi koji ostavljaju privid, ali sigurno dvije trećine plodova nema, znaci kad govorimo o kruški viljamovki imat ćemo štetu od nekih 65 do 70 posto. Dunje su lijepo podnijele ovo sve i kondicija im je dobra pa će ih biti, i šljive su dosta solidno podnijele, a jabuke su gotovo potpuno uništene i na njima nemamo roda...Ove godine bilo je mraza, tuče, olujnog vjetra... Tuča se ove godine kod nas nije odrazila toliko, koliko mraz, ali smatram da nije to toliko strašno koliko je ova suša od prošle godine srušila i uništila ovogodišnji rod. Kakva će biti ova vidjet ćemo, ali je očito da se klimatske promjene događaju i da imaju itekako veliki utjecaj. Negdje vjerujem da će se i voćke početi s vremenom prilagođavati tim promjenama – razmišlja na glas Milan. A do te prilagodbe, valja preživjeti i godine poput ove kada ploda nema.

Izazova je bilo i bit će ih dodaje Milan, no naglašava kako, u njihovoj priči, supruga bude ta koja „pokrije“ loše mjesece u voćarstvu kada on ostane bez isplate plaće. Ali ne odustaju. – U prošlosti smo se susretali sa svakakvim izazovima, bilo je teško, preživljavali smo nekada samo sa supruginom plaćom, ali odustajao nisam jer vjerujem da je budućnost bolja nego li je prošlost. Ja vjerujem u to jer ovo je moj život. Ja ovaj posao ne da volim nego obožavam. Uvijek kažem obitelj mi je na prvom mjestu, a odmah iza obitelji voćnjak i ovo čime se bavim je moja najveća ljubav. Sve ovo bi već davno bilo ugašeno da nije te ljubavi. – kaže Milan, koji od voća koje uzgoji godišnje proizvede oko tri tisuće litara rakije.

Odlučili su se na tradicijsku proizvodnju voćnih rakija. Onako kako su to radili naši stari, uz kazan, pa nerijetko pečenje traje i po dva mjeseca. Kaže, dok se radi po tradiciji, onaj njen dio vezan uz koju čašicu pokraj kazana, preskaču. Ali zato u kapljicama koje proizvedu, odgovornim pristupom prema poslu, uživaju svi oni koji se odluče kupiti njihovu šljivu, vilijamovku, dunju, medovaču te povremeno marelicu.

- Marelice prerađujemo u rakiju tek kada urod dozvoli, ali i tada uglavnom za privatnu upotrebu. Ove ostale, koje su i registrirane trudimo se svake godine da ih ispečemo u određenoj količini za tržište. No nije nam kvantitet presudan, nego je kvaliteta na prvom mjestu. A svoje rakije pokušamo što više prodati kao veleprodaju kvalitetnim suvenirnicama u turističkim mjestima, gdje onda možemo doći do tog krajnjeg kupca koji će prepoznati kvaliteta koji je osnova kompletne naše ideologije i proizvodnje i voća i rakija. Mi se ne možemo na ovom globalnom tržištu baviti kvantitetom nego sve ulažemo u kvalitetu i time se borimo na tržištu. – ispričao je Milan.

A ako je suditi po onome što kaže za sada se na tržištu uspješno bore. Doduše ponekad nove kupce treba uvjeravati da probaju određene vrste rakija, poput one od dunje, ali kad jednom kušaju, rado im se vraćaju.

Najviše su tražene vilijamovka i dunja, ali odlično na tržištu prolazi i medovača. Kaže Milan i tu paze da med bude domaći. Pravi. Jer i tu se ne odstupa od kvalitete.

- Prerada je tradicijska napravili smo to sve na stari način, stari kazan, loženje kao nekada samim tim i okus tih rakija je tradicijski. Priča je to koja privlači pažnju kupaca i ljudi koji žele da im takav proizvod bude dio riznice te da imaju priliku neki svoj bitan događaj proslaviti s rakijom kakva se nekada pila- Sudeći po tome da nam se većina kupaca vraća, čini se da uspijevamo u tome – zaključuje Milan koji ništa ne prepušta slučaju.

Tako se ne vodi računa samo o voću i rakiji nego i o estetskom izgledu boca. Da bi priča o tradiciji bila zaokružena, pobrinuo se Milanov prijatelj Željko Dmitrus koji oslikava boce u koje se pune rakijom.

Oslikavanje boca je nešto što posebno prepoznaju stranci na moru, a i naši kupci to uvijek cijene kao nešto autentično, zaključio je Milan čija se prodaja rakije gotovo u cijelosti odvije na moru.

- Da netko prepozna ovu ljepotu koju mi imamo u Slavoniji, ovu našu slavonsku Provansu koju bismo mogli iskoristiti kao turistički potencijal – od toga bismo korist imali svi pa i poljoprivredni proizvođači. No, do tada ostaje nam raditi na jačanju povezivanja zelene i plave Hrvatske. Sajmovi su prošlost iako se s našim proizvodima još uvijek pojavimo tu i tamo. No do krajnjeg kupca dođemo uglavnom u Zagrebu i na Jadranu. Voljeli bismo i da se u Slavoniji pojave oni koji žele biti naši distributeri, ali nažalost ovdje nije turizam toliko razvijen, koliko na samom Jadranu i zato je nužno razvijati i povezivati tu zelenu i plavu Hrvatsku. To bi trebalo gurati te se moliti da sezona traje dulje. – dodaje Milan, koji je, po onome što se može vidjeti, otkrio što to sve nedostaje u ovoj našoj poljoprivredi te je shvatio da se bez prerade i ulaganja u marketing teško može napredovati. No, dodaje i država bi trebala biti ta koja bi, uz poticanje novih obrta, morala prepoznati i pomoći i obrtnike koji već dugo rade i kojima je, možda potreban određeni zamašnjak da rade još bolje i kvalitetnije.

Hoće li ga čuti oni koji trebaju ostaje vidjeti, kao što ostaje vidjeti i hoće li Milan Vitas odskora među rakije koje prodaje na tržištu uvrstiti i mamin višnjevac. Odlučili se na to, sigurni smo, neće pogriješiti jer je fantastične arome i izbalansiranih okusa slatkoće i žestine upakiran posebnim tajnim sastojkom majčine ljubavi prema njegovoj izradi. Ljubavi prije svega prema voću koju je uspješno prenijela na sina i pomogla mu, uz pomoć supruga koji sinu i danas unatoč poznijim godinama pomaže u voćnjaku, da ispiše uspješnu tradicijsku i obrtničku priču ne samo Trnjana i Brodsko-posavske županije nego i šire.

Foto: Infopix

I to nije sve! Pogledajte još...

Nestali mladići se javili obitelji: "Krenuli su na bazen, a završili na moru..."

Mladići su se javili obitelji