infopix.hr

Kažu da je za pravu avanturu potrebno puno – planova, vremena, opreme i još više novca. A mi bismo se, kao iskusne penzionerke i medicinske sestre, samo nasmijale na to. Jer istina je puno jednostavnija, ponekad je dovoljna karta za vlak, dobra volja i društvo koje zna uživati u sitnicama.

Toga popodneva iz Slavonskog Broda krenule smo s jednim skromnim, ali čarobnim ciljem – vidjeti Advent u Vinkovcima. Nismo imale luksuzne aranžmane ni “must-see” popise u mobitelu. Imale smo nešto bolje: odluku da iskoristimo dan i uživamo u čaroliji vožnje vlakom. I to je, kako se pokazalo, bio najbolji recept.

Čim smo ušle u vagon, kao da smo zakoračile u neki naš mali, pokretni svijet. I kao u svakom savršenom svijetu odmah krenemo s pričama koje ne možemo ispričati nikome osim svojim ženama – onima koje te razumiju i kad se smiješ do suza i kad samo šutiš i gledaš kroz prozor.

A prozor… Eh, taj prozor u vlaku je posebna vrsta televizije. Polja, sela, drveće, bez žurbe, zimski dah u zraku, pokoja stanica koja te podsjeti da je i čekanje dio putovanja. U vlaku se ne “gubi vrijeme” – u vlaku se vrijeme konačno malo smiri.

I da, naše željeznice imaju svoj ritam. Ponekad sporiji nego što bismo mi u mladosti trčale po hodnicima bolnice. Ali baš zato je ovaj put imao šarm. Polako i sigurno, važno je da do cilja stignemo – kako to već znaju naše željeznice!

U toj sporosti ima nešto ljekovito. Ne možeš ubrzati tračnice pogledom, ne možeš požuriti krajolik, ne možeš preskočiti stanice. Možeš samo sjesti, udahnuti i biti tu. A to je luksuz koji nije u cijeni karte.

Kad smo stigle u Vinkovce, dočekala nas je svjetlost – ona prava, adventska. Lampice, ukrasi, mirisi, šušur, ljudi koji nose vrećice, djeca koja se vrte oko kućica, i onaj osjećaj da u ovo vrijeme godine, gotovo svaki grad na trenutak postane bajka.

Nismo jurile. Šetale smo, smijale se, zastajale. Popile smo nešto toplo, ugrijale dlanove i srca, okinule koju fotografiju (ne zbog društvenih mreža, nego da imamo dokaz kad si kasnije budemo prepričavale: “Sjećaš se kad smo…?”). I taj Advent nije bio samo dekoracija – bio je podsjetnik da radost često živi u najobičnijim trenucima.

Najljepše od svega bilo je ono što se ne može kupiti: druženje s puno smijeha i novih planiranja. Mi, medicinske sestre, dobro znamo koliko vrijedi čovjek uz čovjeka – i koliko je važno puniti baterije smijehom, razgovorom i osjećajem pripadnosti.

U jednom trenutku netko je izgovorio ono najljepše pitanje:
“A poslije… tko zna gdje nas vlak odveze?”

I u toj rečenici je stala cijela naša filozofija. Ne treba sve znati unaprijed. Ne treba sve kontrolirati. Dovoljno je imati volju krenuti.

Taj kratki put vlakom postao je razlog za veselje. Ne zato što je bio dalek, nego zato što je bio naš. Dokaz da avantura ne mora biti skupa da bi bila velika.

Ako nas pitate što nam treba za idući put – rekle bismo: karta, dobro društvo i otvoreno srce. Sve ostalo dođe putem.

A vlak? Vlak je više od prijevoza. Vlak je mala škola uživanja: u pogledu, u razgovoru, u sporosti, u smijehu. I u spoznaji da se najljepše uspomene često dogode kad se samo – krene.

I to nije sve! Pogledajte još...

Što mislite, koja alkoholna pića najviše debljaju?

Alkoholna pića mogu značajno povećati unos kalorija jer alkohol sadrži 7 kalorija po gramu, više od proteina i ugljikohidrata.