infopix.hr

On je student Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu, i velika mu je želja da se nakon diplome zaposli. Ima 24 godine i po tim se željama ne razlikuje od svojih kolega.

No ono što Domagoja Jurčića iz okolice Slavonskog Broda čini drugačijim je to što se on bori s predrasudama te što se kroz njegovu priču jasno vidi koliko osobama s poremećajima autizma treba pomoć i podrška. Protekloga tjedna obilježen je i Svjetski dan svjesnosti o autizmu, povodom kojeg je i nastala priča o Domagoju.

- Kad sam saznao da sam različit krenuo sam razmišljati o tome: zašto nešto funkcionira na taj način. Zašto me ljudi ne mogu prihvatiti, zašto sam drugačiji, kazao je za HRT Domagoj Jurčić iz Brodskog Stupnika, čija su strast trenutno vojne minijature koje pasionirano sastavlja i boji, jer, kako je sam povodom obilježavanja svjetskog Dana oboljelih od autizma rekao za HRT, one odgovaraju njegovu karakteru.

Odgovore su tražili i njegovi roditelji. U matematici je briljirao, ali u društvu se nije najbolje snašao. No nakon prvog testiranja od stručnjaka su dobili jezikovu juhu. - Što bi mi htjeli, je li mi znamo da takve djece ima jedno od 2000, da samo jedno dijete ima tako visoku razinu inteligencije, ispričala je Slavica Jurčić, Domagojeva majka.

Dijagnoza, odnosno da je riječ o Aspergerovu sindromu, poremećaju iz spektra autizma, postavljena je tek u sedmom razredu osnovne škole. Traume zbog odbacivanja Domagoj si je pokušao logično objasniti. - Da je to preživljavajući pogon, da izbace one koji su drugačiji, naveo je Domagoj Jurčić.

Nasreću, u srednjoj tehničkoj školi i na Strojarskom fakultetu izvrsno su ga prihvatili. Ima i asistenticu. - Najupečatljiviji dojam je taj da je toliko pametan da mi se ponekad čini da je on moj asistent, a ne ja njegov, Jedinstven je, istaknula je Nikolina Bilandžija, Domagojeva asistentica.

I prema sebi je vrlo strog. Priznaje da je zapeo na trećoj godini, ali i da ne namjerava odustati.- Ne želim prestati. To je moj problem, kazao je Domagoj Jurčić.

Sada je izvanredni student, a majka Slavica izborila se za status roditelja njegovatelja.

- Samo želim da on ima bogat život, da ima osobe oko sebe koje će mu priuštiti ono što mu ja sada priuštim, ispričala je Slavica Jurčić, Domagojeva majka.

Na pitanje kakvo je naše društvo prema osobama s teškoćama - Domagoj iskreno odgovara.

- Jako grubo, a u isto vrijeme jako prihvatljivo. Kako bih opisao - netko te hoće prihvatiti - ili neće, naglasio je Domagoj čiju priču u cijelosti možete pogledati OVDJE.

I dalje mnogo toga ovisi o sustavu, koji, nažalost, nedovoljno prepoznaje potrebe onih koji su drugačiji.

I to nije sve! Pogledajte još...

Avantura na tračnicama

Kažu da je za pravu avanturu potrebno puno – planova, vremena, opreme i još više novca. A mi bismo se, kao iskusne penzionerke i medicinske sestre, samo nasmijale na to. Jer istina je puno jednostavnija,