infopix.hr

Postoji jedna brojka u priopćenju Državnog zavoda za statistiku od 18. kolovoza koju ćete lako previdjeti, jer se skriva iza suhoparne administrativne rečenice.

U prvoj polovici ove godine odobrena je gradnja 1.525 stanova manje nego lani. Tisuću petsto dvadeset pet domova koji neće biti sagrađeni, ili barem neće još zadugo. Ukupno je izdano 5.083 građevinske dozvole, 14,3 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine, a vrijednost predviđenih radova pala je na oko 3,36 milijardi eura. Statistika je hladna. Ono što stoji iza nje nije.

Iz vrha graditeljske industrije poručuju da nema razloga za uzbunu. U razgovoru za Poslovni dnevnik prvi čovjek Kamgrada Dragutin Kamenski pad je nazvao „očekivanim", uz objašnjenje da je građevinarstvo „izrazito cikličan" sektor i da nas čeka „preslagivanje", a ne kriza. Vjerujem mu na riječ kad govori o ciklusima; čovjek gradi desetljećima i zna kako dišu njegovi grafikoni. Ali cikličnost je objašnjenje koje umiruje samo ako gledate sektor kao sektor, brojke kao brojke, a ne kao krov koji netko konkretan nema. Kad tezu o „preslagivanju" prislonite uz dvije druge činjenice, ona odjednom prestaje biti umirujuća.

Prva činjenica: cijene ne padaju. Unatoč tome što se gradi manje, cijene stambenih nekretnina i dalje rastu, dok rast plaća usporava, pa evidencije kupoprodaja već pokazuju manje transakcija. Prevedeno na jezik čovjeka koji traži stan, to znači sljedeće: nudi se manje, a ono malo što se nudi sve je skuplje. To nije „hlađenje pregrijanog tržišta", to je tržište koje se zatvara pred onima koji na njemu nikad nisu ni imali težinu.

Druga činjenica: novac za kupnju postaje teže dostupan. Hrvatska narodna banka od 1. listopada dodatno steže kriterije kreditiranja, i to tako da bankama prepolovljuje prostor za iznimke. Umjesto dosadašnjih 20 posto, banka će smjeti odobriti najviše 10 posto stambenih kredita kod kojih otplatne obveze prelaze 45 posto dohotka, a s dvadeset na deset posto pada i kvota za kredite koji premašuju 90 posto vrijednosti nekretnine. Namjera je razborita, spriječiti da se ljudi zaduže preko glave. Učinak je, međutim, da onaj tko nema ušteđevinu za pristojno učešće ostaje pred zatvorenim vratima banke. Zbrojite to: manje stanova, više cijene, teži kredit. Te tri sile ne pogađaju sve jednako. Onoga tko kupuje prvu nekretninu i oslanja se na kredit guraju na rub; onoga tko ima naslijeđeni kapital ne diraju. Tržište, dakle, sve preciznije bira tko smije imati krov.

A sad ono najvažnije — ne samo tko gradi, nego što se gradi i za koga. Dok se stambena gradnja za običnog čovjeka gasi, država se zadužuje za velike infrastrukturne objekte. Krajem srpnja u Crikvenici je potpisan ugovor vrijedan 252 milijuna eura za izgradnju dionice Jadranovo–Selce buduće autoceste A7, 12,3 kilometra kroz osam tunela, a posao vodi slovenski Kolektor sa svojim partnerima. Ta se autocesta, važno je reći, ne gradi „besplatnim" europskim novcem, nego se najvećim dijelom financira kreditnim zaduženjem za koje je država izdala jamstva. Sama cesta jest korisna: rasteretit će Jadransku magistralu i domicilnom stanovništvu, a ne samo gostima. Ali njezina prva i najglasnije isticana svrha jest bolji dolazak turista i rasterećenje obale u ljetnim mjesecima. I tu se otvara pitanje koje nijedan proračun ne voli čuti: kad se država spremno zadužuje za četvrt milijarde eura vrijednu cestu prema moru, zašto istu odlučnost ne pokazuje kad je riječ o nečem tako osnovnom kao što je dostupan krov nad glavom onih koji tu žive cijele godine, a ne samo preko ljeta?

To je zemlja s dva lica. Jedno je ono iz godišnjih izvještaja, u kojem je građevinarstvo motor rasta i ponos svake vladine prezentacije. Drugo je ono iz mjesečne statistike o dozvolama, u kojem se taj motor sve više vrti oko autocesta, mostova i turističke infrastrukture, dok se gradnja stanova za domaćeg čovjeka stišava u tišini. Struka će reći da je to ciklus, i formalno će imati pravo. Ali ciklusi se vraćaju, a tridesetogodišnjak koji danas ne može kupiti stan neće dobiti natrag ovih pet godina života provedenih u iznajmljenom stanu ili u dječjoj sobi roditeljske kuće. Cijela autocesta A7, od Križišća do Žute Lokve, bit će dovršena za nekoliko godina, na vrijeme za neku buduću sezonu. Pitanje je hoće li do tada ijedan mladi čovjek u ovoj zemlji moći sam sagraditi ono najosnovnije — četiri zida i krov koji su samo njegovi.

Gradimo, dakle, sve bolje ceste prema moru. Šteta samo što će na njima svake sezone biti sve manje domaćih gostiju — jer onaj tko si više ne može priuštiti ni vlastiti stan teško da će moći i ljetovanje, a onaj koji je otišao trbuhom za kruhom vraća se, ako se uopće vraća, tek kao gost u vlastitoj zemlji.

I to nije sve! Pogledajte još...

Čelnik tima koji odlazi

Ukinuto mjesto tehničkog direktora u Komunalcu. Jedna je to, od dvije, vijesti koje su obilježile današnju sjednicu Gradskog vijeća.