infopix.hr

Privođenja zdravstvenog osoblja iz zagrebačke bolnice ponovno su aktualizirala našu staru boljku prisutnu na svakom koraku, u svim porama naših života – mito i korupciju.

Ne opravdavajući niti u jednom trenutku ono za što se sumnjiče ljudi nad kojima USKOK provodi istražne radnje, ne mogu ne primijetiti da dio krivnje, i to ne tako mali dio, snosimo svi zajedno.

Dozvoljavam da svi ne mislimo tako, ali evo zašto ja tako mislim?

Priča prva.

Nedavno je meni bliska osoba završila u bolnici s teškom dijagnozom. Primljena je na bolnički odjel zahvaljujući prije svega stručnosti liječnice koja ju je pregledala i zaključila da treba hospitalizaciju. Njena ljubaznost bila je samo veliki plus stručnosti. Isto vrijedi i za sve ostale liječnike, medicinske sestre i zdravstveno osoblje koje je sudjelovalo u njenom liječenju, a bilo ih je, jer - ponavljam - situacija nije bila bezazlena. Nakon što je ta meni bliska osoba otpuštena iz bolnice slijedi nama tako dobro znana priča. Pokloni zahvalnosti. Za jednu liječnicu. I drugu naravno. Za liječnika, medicinsku sestru koja je bila nježna kod uvođenja braunile, za sve druge sestre da se malo počaste. Više od sto eura utrošenih za to što su ljudi u zdravstvenom sustavu radili svoj posao, uz hvale vrijednu dozu ljubaznosti i empatije, po pravilima struke. – To nije mito, to je mali znak pažnje i zahvale. – bile su riječi koje sam od te, meni bliske osobe, dobila kao odgovor na upit „Čemu sve to?“. Pri tome, ne želim zaboraviti spomenuti činjenicu da su se, u ovom slučaju, svi kojima su pokloni bili namijenjeni, našli u vidno neugodnoj situaciji i „poklone zahvalnosti“ jedva su primili.

Priča druga.

Jako davno, još dok sam bila dijete, imala sam zdravstveni problem zbog kojeg su me liječnici bolnice u gradu u kojem sam rođena i gdje sam živjela, uputili na pretragu koja se tada radila u jednom republičkom centru bivše države. Na pretragu se čekalo dugo i moji su roditelji „povukli veze“. Primljena sam relativno brzo, a moja majka, koja i dan danas misli da se treba zahvaliti liječnicima, isto kao i bliska mi osoba iz prve priče, kupila je poklon zahvalnosti koji je liječniku željela uručiti nakon pretrage. Kako je on to odbio, ona je suptilno vrećicu s kristalnim čašama za sladoled ostavila u ordinaciji. Dok smo se u čekaonici spremali za odlazak izašao je liječnik i mami dao vrećicu uz riječi da je nešto zaboravila. – Nisam, to je mali znak zahvalnosti od moje kćeri (kćer – ja- je imala 6 ili 7 godina i nije pojma imala za dar niti ju je itko išta pitao, nap.a.) za vas. – rekla je crveneći se pred drugim pacijentima. – Samo vi to ponesite kući pa jednom kad ja budem prolazio kroz vaš grad zahvalit će mi vaša kćer tako što ćemo se susresti i popričati – odbio je liječnik vješto „znak zahvalnosti“ isprativši nas do kraja valjda kako majka opet ne bi negdje u kutu ostavila vrećicu.

Priča treća.

Moje je dijete završilo u bolnici negdje pred Uskrs. S njom u sobi bila je još jedna djevojčica čija je majka silno željela da joj kćer bude doma za blagdane. Odnijela je liječnici darove. Unaprijed. Punu vrećicu domaćih slavonskih delicija. Blagdanskih. Da se nađu na stolu. I kuvertu. I primila je to liječnica. Kad se vratila u sobu pitala sam je, zašto je to učinila, a ona mi uzvratila protupitanjem a zašto ja nisam. „Zar ćeš dozvoliti da ti dijete za Uskrs ostane u bolnici, samo zato što nisi htjela nešto dati liječnici a znaš da svi kažu kako ona to očekuje.“, pitala me. – Neću, jer ne želim. – bio je moj odgovor. Moja je kći izašla prije Uskrsa, ali samo jer je ozdravila i nalazi su to dozvoljavali. Kćer gospođe koja je „dala vrećicu i kuvertu“ zadržana je, jer se stanje pogoršalo i bilo je važno da dijete ostane pod stalnim liječničkim nadzorom. „Vrećicu i kuvertu“ nije dobila natrag.

Niti u jednoj od ove tri priče liječnici nisu tražili ništa. Mi smo ti koji smo im pokušavali dati i davali. Pod izgovorom da im donosimo poklon zahvale za posao koji oni rade i za koji su plaćeni. Uvijek se pitam nose li te osobe poklone zahvale i trgovkinji koja je ljubazna pa im je ispod pulta ostavila na sat vremena cipele koje si žele, ili pekarici što im je ljubazno preporučila kruh. „Ne... Jer to nije isto“ – bio je odgovor meni bliske osobe iz prve priče. Ja ne znam kako nije isto. Jer u većini slučajeva i ti liječnici i medicinske sestre i tehničari bili bi puno sretniji i zadovoljniji uz vaš osmijeh i iskreno hvala. Pri tome, ne kažem da nema među njima onih koji, manje ili više suptilno, daju do znanja da žele mito za neke usluge poput pronalaska ranijeg termina za važne pretrage, smještaja u bolnicu, operacije... Ali, bi li oni mogli tražiti to da ih nismo na to naučili. Bi li imali hrabrosti uzeti „kuverte“, unaprijed ili nakon svega, da znaju da ćemo svi, jasno i glasno odmah imenom i prezimenom prozvati one koji to od nas traže. Sigurna sam da ne bi. I zato sam mišljenja da dobar dio odgovornosti za „vrećice i kuverte“ u zdravstvu snose sami pacijenti. Hoćemo li to promijeniti ovisi opet o nama samima.

I to nije sve! Pogledajte još...

Čemu služe javne objave video snimki tučnjava?

Premlaćivanje 31-godišnjaka u Slavonskom Brodu ovih dana puni novinske stupce, Internet stranice, društvene mreže.