infopix.hr

- Sljedeći pothvat koji planiramo je Pljuskara – kroz smijeh je kazao Ante Čelebija jedan od devet članova Planinarskog društva Dilj gora koji su se ovih dana vratili s Kilimanjara gdje su se popeli na 5 895 metara visoki Uhuru.

Za njih su njihovi planinari sinoć pripremili doček. Zagrljaji i čestitke stizali su sa svih strana. Jer nije mala stvar odraditi najveći pothvat u  102-godišnjoj povijesti ovog Planinarskog društva.

- Sada smo sretni što je sve iza nas i što smo se svi popeli, ali nije bilo ni malo lagano. Uspon je jako zahtjevan i koliko god smo se ozbiljno pripremali posljednjih šest mjeseci moram priznati da je bilo teško, posebno onaj zadnji dio uspona – kazao nam je Ante Čelebija čiji je bratić Dubravko pokrenuo ideju o ekspediciji Kilimanjaro.

Sve je krenulo krajem prošle godine. A prvotnoj dvojci pridružilo se još desetak zainteresiranih koji su kroz trčanje, plivanje i planinarenje odrađivali šestomjesečnu pripremu. Dubravko je nažalost zbog obveza na kraju morao odustati od putovanja, ali ostatak ekipe odhodao je i njegov san.

- U početku smo znali razmišljati kako je nazvati ovo ekspedicijom možda megalomanski, ali kad vidimo što smo sve uložili u pripremama i kroz što smo sve prolazili ovo jeste bila ekspedicija. Odlučili smo se krenuti bez agencije u svojoj organizaciji i trebali smo kupiti karte, pronaći vodiče, u čemu nismo imali iskustva. Nismo znali ni što nositi sobom, pa smo tako primjerice ponijeli 300 tableta za vodu a iskoristili samo jednu. No, uz te dječje bolesti ipak smo uspjeli i ponosni smo. – poručio je Ante dodavši da su jedva dočekali prvi dan penjanja. (Članak se nastavlja ispod video zapisa) 

Video: Članovi ekspedicije Kilimanjaro

Prvi je uspon bio po džungli, uz kišu i blato do 3100 metara gdje su ih čekali šatori u kojima su bili smješteni po dvoje. Nakon odmora, i okrijepe u drugoj turi penjali su se do 3800 metara, a onda do 4700 gdje je bio bazni logor.

- Uz naše šatore imali smo i šatore za kuhinju i objedovanje. Hrana je bila bazirana uglavnom na voću uz malo juhe i nekih kašica ali bila je dobra. Vrijeme nas je  služilo i do zadnjeg uspona nije bilo većih problema ako izuzmemo malo povraćanja i glavobolje što je uobičajeno za visinsku bolest. Zadnji dan se 3800 – 4000 metara penjemo na 4700 gdje smo došli u poslijepodnevnim satima. Malo smo odmorili, večerali i u ponoć krenuli na završni uspon na 5900 s čeonim lampama po hladnoći, šibani naletima vjetra. I tu je bilo najgore. Meni osobno se jako spavalo. Mislio sam čak u jednom trenutku odustati ali drago mi je da smo se na kraju svi popeli. Bodrili smo jedni druge, gurali riječima podrške, nosači su nam pjevali, mi skupa s njima. Čak smo hodajući plesali da bismo na kraju svi uspjeli – prisjetio se Ante.  (Članak se nastavlja ispod video zapisa) 

Video: Članovi ekspedicije Kilimanjaro

Jedina koja od njih nije imala problema sa simptomima visinske bolesti bila je Vanja Karaula. Govoreći o proživljenom pred članovima Planinarskog društva, posebno je istaknula svoje oduševljenje ljudima koji su ih vodili na njihovoj ekspediciji.

- Njih 34 su me fascinirali. Oni su za nas nosili sve. Naše šatore, šator u kojem se kuhalo, onaj u kojem se jelo, plinsku bocu, tanjure,…Nosili su to na ramenima, na leđima, na glavama s osmijehom na licu. A pri tome je riječ o ljudima koji nemaju plaću nego dobivaju novac po odrađenom poslu i napojnice. Jedan od njih, mlad dečko, možda nekih 20-ak godina prije par godina slomio je nogu i ona je zarasla kako je zarasla sama od sebe jer oni nemaju zdravstvenog. I unatoč tome i on kao i ostali nosili su svu tu opremu na sebi, kretali su iza nas a onda nas putem obilazili. A kad bi vidjeli da smo „zapeli“ dizali su nas pjesmom. Upravo je taj mladić bio glavni vokal koji nas je bodrio i održao do kraja – sa zahvalnošću i poštovanjem prema vodičima ispričala je Vanja.

A kraj je, ispričao je Ante, visoravan okovana ledom gdje su tih zadnjih 200 metara hodali nepunih sat vremena.

– A onda kad na kraju ugledaš one „tarabe“ pomisliš hvala ti Bože. I tada može sve. Vrati se osmijeh na lice, skidaju se rukavice, fotografiramo se – dodao je Ante. (Članak se nastavlja ispod foto galerije)

Foto: Članovi ekspedicije Kilimanjaro

No, tu nije bio kraj jer nakon uspona valjalo se vratiti. Čekao ih je spust s 5900 na 4700, odmor od dva sata i onda opet spust na 3100.

- U roku od 35 sati imali smo nekih desetak sati odmora, a 25 sati hodanja i nije bilo lako. Kad smo se spuštali mislili smo da nas iz baznog logora na 4700 nitko neće maknuti dok se dobro ne odmorimo, ali spustili smo se. Na kraju svega išli smo na safari, vidjeli razne vrste životinja, obišli sela i špilje. Sve smo fotografirali i snimali te nam je želja da do jeseni napravimo jednu kvalitetnu prezentaciju ekspedicije Kilimanjaro 2026.. – najavio je Ante, dodavši kako za sada ozbiljnije ne razmišljaju o novom pothvatu.

- Možda Himalaji, ali bez mene – dodao je u šali.

A do Himalaja ili nekog drugog uspona zastava ekspedicije Kilimanjaro u prostorima Planinarskog društva Dilj gora svjedočit će o hrabrosti i upornosti skupine Brođana koji su ideju svojim trudom, radom i zajedništvom pretvorili u stvarnost poslavši svima nama poruku da se granice u pravilu nalaze samo u našim glavama i da kada nešto uistinu želimo sve je ostvarivo. 

Foto: Infopix

I to nije sve! Pogledajte još...

"Koristilo ih je više od 280 tisuća ljudi"

Hrvatska gospodarska komora, Županijska komore Slavonski Brod domaćin je konferencije „ERA MJERA“.