infopix.hr

Ministar rada Alen Ružić poručio je da se usporedbom naknade za neizvršene sate osobne asistencije i za sat usluge stvara “dvostruko pogrešan dojam”.

Ustvrdio je, kako piše Poslovni dnevnik, da niti su tri eura cijena roditeljskog rada, niti je 11 eura plaća osobnog asistenta te je najavio izmjene zakona.

“Tri eura predstavljaju materijalno pravo korisnika za neizvršene sate osobne asistencije“, rekao je ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Alen Ružić, nakon što je udruga Sjena prošlog tjedna zatražila od Vlade da utvrdi primjereniji iznos od tri eura koji je predložila kao naknadu za sate usluge za osobe s invaliditetom.

Riječ je o naknadi za prijelazno razdoblje nakon presude Ustavnog suda od 19. prosinca 2025. i uredbe Vlade, do početka stvarnog korištenja priznate usluge. “Zbog toga ne možemo reći da je tri eura cijena roditeljskog rada“, naglasio je.

Udruga Sjena također je upozorila da je Vlada službenom odlukom cijenu jednog sata usluge osobne asistencije koju plaća pružatelju određuje na 11 eura.

No, ministar kaže da ni 11 eura nije plaća asistenta. Taj iznos za sat usluge dobiva udruga ili ustanova kao poslodavac, a obuhvaća plaću i doprinose asistenta te troškove prostora, režija, prijevoza i osiguranja. Izravna usporedba 11 i tri eura zato, kaže, stvara „dvostruko pogrešan dojam“.

Iznio je podatke po kojima osobna asistencija obuhvaća oko 6000 potencijalnih korisnika u odnosu na 240.000 korisnika inkluzivnog dodatka.

Ružić je rekao da “iza svakog zahtjeva, rješenja i priznatog sata stoji jedno lice, jedna životna priča“, ali da odluke moraju biti odgovorne i održive za cijeli sustav. Iskustva roditelja i osoba s invaliditetom, dodao je, Ministarstvo doživljava kao upozorenja na dijelove sustava koje treba unaprijediti.

Kao ilustraciju ukupne potpore naveo je primjer 17-godišnjeg korisnika kojem su priznata 232 sata osobne asistencije, inkluzivni dodatak od 720 eura, a roditelj ima status njegovatelja. Po obračunu naknade od tri eura obitelj će dobiti 5568 eura, pa će neto isplata u rujnu iznositi 7158 eura.

Kada se pribroje osobna asistencija, boravak, organizirani prijevoz, nastava, obrok i stručne usluge, Ružić je rekao da će ukupni mjesečni trošak državnog proračuna za tog korisnika dosegnuti 12.990 eura. “Novac nije sve“, dodao je, istaknuvši da ostaju pitanja solidarnosti, senzibilizacije i kvalitete skrbi.

Ministar je poručio da su pripremili izmjene i dopune zakona kako bi unaprijedili status roditelja njegovatelja, dodavši da se osobni asistenti već zapošljavaju “u više od 50 ustanova“.

“Prvi ciklus je proveden, sada slijedi drugi, a ide i novi poziv za udruge kako bi mogle povećati broj svojih izvršitelja“, rekao je Ružić, najavivši da na jesen slijede savjetovanja s udrugama, roditeljima, pružateljima usluga i samim asistentima.

Ružić je najavio i redovitiju komunikaciju Ministarstva s medijima o osobnoj asistenciji i provedbi najavljenih mjera. “Imam prijedlog da uhvatimo praksu da svaka dva petka imamo kratku razmjenu informacija u praćenju ovih trendova i podataka“, rekao je.

Upitan tko je odgovoran ako za osobu s kompleksnim potrebama nema odgovarajućeg smještaja, Ružić nije prihvatio premisu da ga sustav ne može osigurati. Ustvrdio je da je kvaliteta hrvatskog zdravstvenog i socijalnog sustava “iznad europskog prosjeka, pa i na razini skandinavskih zemalja“ te poručio da će se svakog pacijenta smjestiti.

Na pitanje koliko bi obitelj trebala čekati odgovorio je: “Mi ne govorimo o parkiranju auta. Mi govorimo o smještaju osobe.“

Zatražio je konkretne podatke o slučaju i rekao da će se “osobno pobrinuti već kroz vikend“ da se provjeri mogućnost smještaja.

“Siguran sam da u Hrvatskoj možemo svaku osobu smjestiti“, zaključio je.

I dok ministar s jedne strane tvrdi kako se krivo tumače tri i 11 eura, kako smještaja ima i kako trebamo svi misliti  o tome da se ovdje radi o osobama a ne automobilima, obitelji na terenu i dalje ne osjete sve „dobrobiti“ sustava.

"Imamo još jedno pravo na papiru"

Upravo je prije pet dana Marica Mikulić, majka malog Ante, na svom Facebookprofilu, u javnoj objavi „prozvala“ sustav koji im podršku pruža samo na papiru.  (Članak se nastavlja ispod fotografije).

Foto: FB profil Marica Mikulić

Odradili su komisiju za osobnog asistenta kojeg će dobiti, ali ne zna se kada. Barem ne za sada.

„Sve mi još uvijek djeluje nestvarno – nakon toliko muke, borbe i čekanja, dobit ćemo i asistenta. I hoćemo. Jednog dana. Ali ne još. Zvoni mi u ušima rečenica sa zadnjeg sastanka s ministrom Ružićem – kako ću se iznenaditi kad vidim što su pripremili. I bogami, iznenadila sam se. Nisu pripremili ništa. Dok sam ja odradila sve – pronašla osobu i educirala budućeg asistenta – sustav nije odradio svoj dio. U cijeloj Brodsko-posavskoj županiji trenutačno ne postoji pružatelj usluge osobne asistencije za djecu. Ne zna se ni tko bi je trebao pružati ni kada bi usluga trebala krenuti, jer Ministarstvo nije raspisalo ni potrebne natječaje. A mi smo svoje odradili. Predali zahtjev u roku. Prošli postupak. Dokazali potrebu. Dobili bodove. Dobit ćemo i sate. Imamo i čovjeka koji je spreman raditi. Imamo još jedno pravo na papiru. Imam spremnog asistenta. Samo nemam spreman sustav koji će mu omogućiti da radi i koji će njegov rad platiti.“ Napisala je majka malenog Ante.

Objavila je to prije pet dana a mi smo odmah resornom Ministarstvu na čelu kojeg je ministar Ružić uputili konkretna pitanja. Ista ova koja je postavila majka koje je prisiljena boriti se za prava koja su joj zagarantirana. Pitali smo tko je u Brodsko-posavskoj županiji pružatelj usluga, kada će biti raspisani natječaji, a kao da smo znali da ministar Ružić govori o tome kako je svaki slučaj specifičan pitali smo i za konkretan slučaj obitelji Mikulić koja još od travnja ove godine vapi za pomoći.

Odgovor na naš upit nismo dobili do danas. No, zato je Marica Mikulić, kako je objavila, dobila novi poziv iz Ministarstva, opet s porukom da će se iznenaditi. Nadamo se kako će prije tog sastanka i prije bio kojeg sastanka s roditeljima njegovateljima oni koji odlučuju uistinu čuti ono što im očevi i majke poručuju.

"Sjašio Murta, uzjašio Kurta"

Ne moraju ih čuti svakoga ponaosob. Dovoljno je da pročitaju jučerašnju objavu Marice Mikulić u kojoj nema politikanstva i floskula nego život i potreba da se pomogne i olakša te osigura pravo koje život znači. Prije  nego li bude kasno. (Članak se nastavlja ispod fotografije)

Foto: FB profil Marice Mikulić

„Usporedite li ovu fotografiju s onom koju je Ministarstvo objavilo u srpnju, vidjet ćete da je razlika gotovo samo jedna – vješalica iznad glave državne tajnice Margarete Mađerić.

Dok sam ja govorila o temama koje su roditeljima djece s teškoćama u razvoju doslovno životno važne, a već više od desetljeća postoje uglavnom kao mrtvo slovo na papiru, na kraju sam imala osjećaj da smo više vremena i pažnje posvetili namještanju za fotografiranje i toj nesretnoj vješalici nego onome zbog čega smo sjedili za tim stolom.

Obiteljima djece s teškoćama.

Jer, očito, važno je kako stvari izgledaju na slici.

Malo manje kako izgledaju u stvarnom životu.

A na ministrovu stolu toga su dana ostala dva aktualna, neriješena bolovanja majki koje je administracija uzela u svoj žrvanj i počela lomiti – zajedno s njihovom djecom.

Majki koje su, dok su ležale na hitnim prijemima, više razmišljale o tome kako zbrinuti dijete i zadovoljiti administraciju nego o vlastitom zdravlju.

Dođeš na Hitnu pod temperaturom, sa sepsom, iscrpljen, slomljen, završiš hospitaliziran…

A pita li itko:

Što je s djetetom o kojem ta majka skrbi 24 sata dnevno?

Tko sada brine o njemu?

Ako je majka samohrani roditelj troje djece, živi u podstanarstvu, jedno dijete ima teški invaliditet, a obitelj živi od socijalnih naknada – pita li se itko gdje su ta djeca dok je njihova majka na Hitnoj?

Tko brine o djetetu sa specifičnim potrebama?

Tko će toj majci pomoći podmiriti iznenadne troškove osobe koja mora uskočiti dok ona ponovno ne stane na noge?

Pogađate.

Nitko.

Brine i dalje ona.

Leži na Hitnoj sa sepsom i telefonom organizira skrb za svoje dijete s invaliditetom. Daje upute osobi koju je sama pronašla kako bi uopće mogla otići na Hitnu.

Sama.

To je samo jedna od priča koje je Ministarstvo obećalo riješiti.

Pogađate ponovno – nisu.

Obje majke ostale su prepuštene same sebi.

Administracija ih je samljela, slučajevi su završili, a problem je ostao.

I dok sam ja na sastanku ponovno objašnjavala problematiku koju već svi u prostoriji jako dobro i dugo poznaju, ministar je uporno skretao na nešto drugo.

Ja o bolovanju roditelja njegovatelja.

On o osobnoj asistenciji.

Ja ponovno o bolovanju.

On ponovno o asistenciji.

Unatoč mom trudu da objasnim kako govorimo o dva potpuno različita prava, stekla sam dojam da razlika nikako nije uspjela doći do druge strane stola.

Nama roditeljima razlika je golema.

Jer nama ta prava nisu termini u pravilnicima.

Nama o njima ovisi život.

Ministar je pritom uzbuđeno ponavljao kako ću se samo iznenaditi kada uskoro izađu s prijedlogom za nas roditelje koji bi nam trebao olakšati upravo ono o čemu govorimo.

I tako i bi.

Iznenadih se ovih dana.

Dobro… ne previše. Otprilike sam to i očekivala.

Bolovanje i asistencija nekako su se našli u istoj priči, pojavila se i „pravična“ satnica od 3 eura, a država je ponovno pronašla način da pomoć na papiru izgleda puno raskošnije nego što vrijedi u stvarnom životu.

A onda će se političari ponovno okititi perjem.

Pred kamerama će ponosno nabrajati koliko smo novih prava dobili, koliko je sustav napredovao i koliko je naša socijalna politika „pravična“.

Na papiru će sve izgledati krasno.

U političkim govorima još bolje.

Jer njima je, čini se, dovoljno da pravo postoji na papiru kako bi ga mogli upisati sebi u zasluge.

Funkcionira li ono u stvarnom životu, može li ga roditelj zaista ostvariti kada završi na Hitnoj, postoji li osoba koja će tada preuzeti skrb o njegovu djetetu i može li se za 3 eura pronaći netko tko će preuzeti odgovornost za osobu s teškim invaliditetom – to se na fotografiji ne vidi.

Šire mase ionako teško mogu popratiti sva naša prava, pravilnike, uvjete, iznimke i fusnote.

Njima će ostati lijepa slika i poruka kako država brine.

Političarima zasluge.

Sustavu kvačica da je pravo osigurano.

A roditeljima i djeci – pravo koje postoji sve dok ga ne pokušaju stvarno koristiti.

I onda ćemo mi ponovno čekati neka bolja vremena.

I nekog drugog Kurtu.

Sjašio Murta, uzjašio Kurta.

Jedan se epohalno proslavio.

Ovaj pak ispade pravičan za puna 3 eura.

Mašala.

I tako administrativno utopiše i roditelje i djecu.

Ali evo nas…

Isplivasmo opet.

Ovaj put ponajviše zahvaljujući medijima i vama koji pišete, lajkate, dijelite i koji ste odlučili poslušati ono što institucije godinama slušaju, ali nikako da čuju.

Tema bolovanja roditelja njegovatelja, nakon više od desetljeća postojanja na papiru, i dalje pliva.

Usput joj se pridružila i „pravična“ satnica od 3 eura.

A sastanak?

Ponovno je sljedeći tjedan.

Javljaju mi da ću se opet iznenaditi.

Moj odgoj i kultura ipak su malo drugačiji.

Nije red doći praznih ruku.

Kad već oni mene toliko vole iznenađivati…

bio bi red da ovaj put i ja iznenadim njih.

Takav je odgoj u nas.“, napisala je Marica s kojom smo o ovoj temi pričali i u podcastu Infopixa, a koji razgovor u cijelosti možete pogledati ispod članka ili ovdje.

I to nije sve! Pogledajte još...

“Od smrti vas nismo mogli spasiti, ali od zaborava ćemo vas sačuvati!”

Povodom Dana sjećanja poruke su poslali čelni ljudi Brodsko-posavske županije i Grada Slavonskog Broda.